Nevjerojatne su i nesagledive reakcije, promjene i učinci kojima rezultira djelovanje ove pandemije koronavirusa diljem svijeta. Sociolozi će ustvrditi kako je svakako riječ o novom, nepoznatom i neuobičajenom društvenom fenomenu, koji svojim specifičnostima nadilazi čak i najgore elementarne nepogode (suše, poplave, požare, uragane, potrese), pa možda čak i ratove. Osim temeljne činjenice da je riječ o tzv. nevidljivom neprijatelju koji prijeti i uništava sve i svašta, ljude i sustave, iskustva sadašnjih generacija u odnosu prema toj prijetnji su nepostojeća, što u trenutačnoj bitci nameće strahove i društvene muke nevjerojatnih razmjera.

Ne mogu se oteti dojmu kako je ovdje zakazala znanost, njezina istraživanja, ne samo ona medicinska, epidemiološka, nego i brojna druga (društvena i humanistička), pa se čovjek u ovoj bitci uistinu iskazuje kao nemoćan i nesposoban da se suprotstavi učincima pandemije; da planira i pretpostavi intenzitet, dužinu i trajanje pandemije; da konzultira nekakva tuđa ili prošla iskustva i ekspertnu pamet. A sve se to događa u globaliziranim okvirima, unutar kojih se teško ili nemoguće uspostavlja jedinstvo bilo koje vrste, u kojima se solidarnost teško ili slabo i površno oblikuje, a zbog (ne)pronalaženja cjepiva i lijekova protiv virusa nazvanog COVID-19, pogledi svih nacija i naroda upereni su u eksperte i laboratorije diljem svijeta. U određenim trenucima čak se ni Europska unija nije iskazala kao zajednica, pa se intenziviraju rasprave o mogućnostima njezina opstanka i načelne budućnosti te tvorevine, koja nije državna, ali je u nizu aspekata mogla djelovati drukčije i efikasnije za one države koje okuplja i deklarativno ih nastoji ujediniti.


Jasno da će razmjeri ove pandemije imati nesagledive posljedice u svim onim zemljama u kojima se pojavila. Kad je riječ o Republici Hrvatskoj, moguće je lamentirati o sljedećim ključnim društvenim dimenzijama, koje bih ipak (uvjetno rečeno) klasificirala kao pozitivne i kao negativne. U skupinu afirmativnih (jer nije možda adekvatno govoriti u terminima pozitivnoga) na društvenim razinama čini se povoljnim što smo konačno počeli žustrije spominjati (1) termin odgovornosti. Ako se uspijemo odmicati i do praktičnijih nivoa ostvarivanja zahtijevanih odgovornosti, onda bi se u našem društvu mogli početi mijenjati oni obrasci društvenoga ponašanja koji su bili koruptivni, diskriminatorni, necivilizirani, nehumani i sl. A takvih je bilo puno i previše i umrežavali su se, jačali i umnažali svoje pobornike na svim nivoima društvenoga života, čak i na sveučilištima, u zdravstvu, školstvu, ekonomiji, pogotovo u politici itd. Njihove transformacije u obrasce (naročito kolektivnoga) ponašanja koji bi bili totalno drukčiji od dosadašnjih, manjina u društvu do sada nije uspijevala nametnuti niti kreirati. Jer, osim političke volje za nekakve drastičnije promjene oblika i sadržaja društvenoga ponašanja, potrebni su nam društveni uvjeti, ali nadasve spremnost subjekata i nositelja toga ponašanja da se mijenjaju, sebe i one oko sebe (u obitelji, na poslu, u pripadajućim društvenim grupama). Zar tu spremnost i sposobnost da se mijenjamo (i sebe i najbliže) nismo pokazali u ovoj pandemijskoj krizi? Zapravo je nevjerojatna sposobnost da se mijenjamo kod većine hrvatskih građana i građanki u posljednjih nekoliko mjeseci iskazana kao moguća i realna, u svoj svojoj punini. U svemu tome građanstvo je iskazalo takvu disciplinu i uvažavanje zahtjeva epidemiološke struke da se takve mogućnosti (empirijski potvrđene) ne bi smjele zaboraviti, niti smijemo umanjiti njihovo značenje.


Odgovornima su se iskazali pojedinci, ali i društvene skupine i profesije, pojedine struke i neke društvene organizacije. Ta golema pozitivna energija u ovoj zemlji, u Hrvatskoj, koja je prilično malena i veličine nekog osrednjeg grada u svijetu, neka se iskoristi kao značajna demokratska tekovina, koja će jačati razvijanje demokracije u zemlji, istovremeno slabeći nekakve zamisli ili pokušaje neustavnih (diktatorskih) utjecaja. Doduše, nije uvijek moguće izbjeći one životne "crtice" koje ilustriraju nedemokratska ponašanja, izgrede, necivilizirane istupe i sl., a kojima smo svjedočili nedavno čak i u crkvenim prostorima. Ipak, mudra vlast i reakcije javnosti mogu minimalizirati njihove domete, ideološke ili neke slične, namjeravane.


Dakle, ako fenomen "odgovornosti" usko povežemo s masovnom discipliniranošću i manifestno iskazanim osjećajem za red i poštovanje pametnijega i stručnijeg, onda je moguće zaključivati da je i Vlada, uz imenovani nacionalni Stožer, uspjela u početnim fazama borbe u hrvatskoj epidemiji animirati građanstvo, koje mu je zauzvrat iskazalo golemo povjerenje i gotovo ga slijepo slušalo u propisanim mjerama i uputama. Takav emotivni, ali većim dijelom očito i racionalni, odnos puka ni jedna mudra vlast i još mudrija politika, bez obzira na svoju "boju" i političku orijentaciju i poziciju, ne bi smjela prokockati u vremenima kada sve ovo bude samo ružno sjećanje građana/ki, u stilu "ne ponovilo se", bez obzira na to tko bude na vlasti i u političkoj "kočiji".

Druga afirmativna pojava (2) koja se rodila u ovim nesretnim vremenima jest solidarnost, koju smo često zazivali prije svega ovoga, objašnjavajući građanstvu što je civilni sektor, zašto je potrebno podupirati stasanje nevladinih udruga, kako razvijati i jačati volonterstvo, pogotovo među mladima i sl. U solidarnim obrascima ponašanja, pretežno u onima koja se afirmiraju kao individualna i personalizirana, jasno se u vremenima drastičnijih (dubokih i neočekivanih) kriza pokazuju oni čelnici (npr. poneki gradonačelnik) koji nisu u stanju pravovremeno reagirati jer ne mogu, niti znaju, kako se postaviti u gradu kojega pogodi razoran potres i u kojemu ljudi izbezumljeno traže pomoć svakojake vrste, od one temeljne egzistencijalne (krova nad glavom) do psihološke (zbog šoka, straha, trajne uznemirenosti) i sl. U takvom scenariju, kao u nekom filmu koji je teška drama po žanru, isplivat će u glavnim ulogama oni pojedinci koji znaju "glumiti" vođu i predstavljati kolektivnu pamet koja može autoritetom znanja i struke voditi prema izlazima iz krize. Na sreću ove naše male zemlje, većina je političara jednostavno ušutjela, konačno izolirajući same sebe, u one okvire koji su daleko od uplašenih i ranjenih javnosti. No to vjerojatno neće trajati duže, nego kada iziđemo iz svih ovih teškoća, primarno zdravstvenih, opet će se politiziranost svega i svačega pojaviti kao ključna nametnuta tema politike i političara, pa tako i medija i medijskih djelatnika. Ipak, dometi njihovih utjecaja u budućnosti ovisit će o dužini i intenzitetu kolektivnoga pamćenja hrvatskih građana i građanki. Nadajmo se da to pamćenje neće pobrisati tako jasno iskazane nesposobnosti, neznanja i nekompetentnosti priličnog broja onih tzv. stručnjaka (i političara) koji su dugo godina zauzimali važne pozicije, funkcije i snažili svoje brojne društvene uloge, gomilajući vlastiti kapital, nekretnine i naročito privilegije. I tu mislim na sve društvene razine i područja, od privrede do sveučilišta, te najbolnijih posljedica npr. za javni (obrazovni) sustav.


Uz treću afirmativnu pojavu (3) možemo odrediti neke (gotovo) reformske učinke koji su se dogodili preko noći u našem obrazovnom sustavu. Naime, zbog teške potrebe i nemogućnosti drukčijeg organiziranja nastave po školama i fakultetima, nastavnički kadar jednostavno je morao "reformirati" svoje metode i tipove i sadržaje ponašanja u samo nekoliko dana i prijeći na online nastavu. Riječ je o sasvim novom i drukčijem i sofisticiranijem pristupu u nastavi, kojemu mnogi profesori i s najvišim zvanjima, nisu bili dorasli, pa time ni motivirani, niti osposobljeni da pobjegnu od ex cathedra propovijedanja. Doduše, još ćemo dugo poslije ove krize mjeriti učinke i dosege takve nastave, ali empirijska je činjenica da se većina nastavnika/ica i učitelja/ica morala "modernizirati" i progovoriti drukčijim (virtualnim) jezikom koji bi bio dostupan djeci i mladima. U svim tim procesima morali su mijenjati svoje navike i naročito komunikaciju sa svojim učenicima/cama i studentima/cama, pretvarati svoje interakcije u virtualne priče i razgovore, pa se čak i umrežavati. Zamislite kakav je to iskorak i novum bio za većinu tih kreatora koji nemaju ni vlastitih webica, niti su se do tada umrežavali, vrlo rijetko komunicirajući drukčije osim kredom, tablom i sl.


Eto, sve je moralo postati javnije i dostupnije, a dekani/ce i ostali čelnici/e raspitivali su se i zahtijevali odgovore o postojanju opreme i uvjeta za rad u kućnim izolacijama, ozbiljno inzistirajući kao "prave vođe" na konkretnim izjavama o privatnom stanju duha i tijela u konkretnim prostorima vlastitih kuća i privatnih soba. Dakle, državne službenike (rukovoditelje) odjednom zanimaju životni stilovi i životni uvjeti (prostor i literatura) te oprema (računala i softveri), koje privatno posjeduju nastavnici/ce. Osim golih informacija, tako su skupljeni i važni podaci o posjedovanju pokretnina i nekretnina kod nastavnoga kadra, i to u formi ozbiljnih izjava. Zanimljivo je kako smo to uspjeli napraviti doslovno preko noći, iako nam je teško inaugurirana reforma obrazovanja (tzv. Bologna) na sveučilištima, još od davne 2005. godine bila daleki san s brojnim komplikacijama, koje se u 15-ak godina nisu uspjele nadograditi, poboljšati, usavršiti. O "školi za život" i drugim planiranim i programiranim reformskim željama i namjerama državnih vlasti i nekih manjih skupina, da ne govorimo s koliko su se teškoća, otpora i politiziranih kritika, stidljivo gurale na javne scene hrvatskoga društva. I to s više neuspjeha negoli uspjeha. No zahvaljujući pandemiji i zdravstvenoj ugroženosti nacije te naredbama o potrebi fizičkoga udaljavanja pojedinaca i zabrani okupljanja u grupama (u razredima i u fakultetskim predavaonicama), odjednom su se počele uspješnije kreirati društvene mreže i platforme na kojima se i one najgore profesorske neznalice moraju i uspijevaju računalno educirati. Tako valjda više nema onih nastavnika/ica koji ne znaju niti uključiti računalne sprave, a kamoli ih koristiti u nastavi ili u njezinoj pripremi. Životna ugroženost očito je bila ključni kriterij afirmiranja nekih novih znanja i kompetencija u našem obrazovnom sustavu, pa je preko noći većina nastavničkoga i učiteljskoga kadra postala "moderno" orijentirana i sposobna da se nosi s tehnologijama modernoga doba (!?). Osim toga, u tu potpuno novu i originalnu obrazovnu priču čak se uspješno uključuje i javna (konačno!) televizija, koja svoje obilježje "javnoga" stavlja u službu obrazovanja svih naraštaja djece i mladih. Doista impresivno, jer neki TV programi i emisije to izvode vrlo zanimljivo i atraktivno.


Dakle, u ovom obrazovnom području (posebno u visoko školskim institucijama) postignute tekovine tijekom ove epidemijske krize trebale bi se sačuvati i nakon što sve ovo prođe. Dapače, tehnološki napredak u nastavi trebalo bi dalje osmišljavati i razvijati u skladu sa suvremenim tekovinama online pristupa, ali uz prethodno evaluiranje i dijagnosticiranje postignutih učinaka isključivo u znanju studenata/ica.


Ipak, u životu uvijek ili vrlo često se uz one fenomene čiji su učinci i dosezi i manifestacije pozitivne (ili afirmativne) provuku ili paralelno konstruiraju i one neke negativne posljedice ili učinci. Teško je i nemoguće trenutačno mjeriti intenzitet i konkretnije efekte svih tih aspekata, kao i smjer njihove orijentiranosti (pozitivne ili negativne), jer takve evaluacije mogu uslijediti tek nakon što kriza počne jenjavati i kada se njezine posljedice budu mogle konkretnije mjeriti i komparirati među državama i nacijama. I, jasno, izvodit će se ako nekoga u državi uopće budu zanimale nekakve analitičke ili istraživačke studije. Tada će istraživanja s različitih područja biti moguća, ali i realistična u svojim dometima, onoliko koliko se njih bude financiralo i programatski (projektno) usmjeravalo. Doduše, jedna naša agencija u znanosti raspisala je nedavno natječaj čiji su ciljevi pratiti pandemiju i početi istraživanja u tom kontekstu, no vidjet ćemo kakva će biti uspješnost natječaja i istraživački rezultati, ako ih bude. Naime, vrlo je teško u ovoj situaciji bilo pokrenuti uplašene i isključivo (prema potrebi) virtualno orijentirane istraživačke ekipe (te asistentski i drugi pomoćni kadar) na sveučilištima da se pokrenu i projektno organiziraju "preko noći". S obzirom na to da je istraživanje po definiciji "društveni odnos", u čijim se interakcijama, osim dijagnosticiranja i razumijevanja svega onoga što se u stvarnosti događa, ostvaruju brojni kontakti različitih sadržaja u kojima se ciljano može educirati, razmjenjivati mišljenja, pa i informirati o nečemu postignutom ili o nečemu željenom, smatram ih naročito korisnim razvijati ubuduće, i kao prodore istraživačkoga u državne planove i programe. I to ne samo u medicini i u istraživanjima potrebnih lijekova i cjepiva nego općenito u svim znanstvenim područjima, poljima i granama. Dalje, ne samo u STEM područja nego i šire, u ona društvena (npr. sociološka, psihološka i sl.) čija bi stečena saznanja u ovakvim kriznim stanjima bila od velike pomoći i vlasti i narodu. Tu su svakako važne znanstvene grane kao što su socijalna medicina, socijalna psihologija, socijalna ekologija, urbana sociologija itd. Te i još brojne druge godinama smo sistematski zanemarivali, uskraćujući financiranja i druge (istraživačke) i slične benefite, kao što su kadroviranja, raspodjela radnih mjesta, položajnih koeficijenata i sl., uz nezaobilazne diskriminacije (rodne, spolne, profesionalne...), pa korupcije i mita (instrumentalizacije općega i javnoga u korist parcijalnog i privatnog), te mobbinge različitih vrsta i tipova (strateški, emotivni, vertikalni, horizontalni), uz postojeće stereotipe i predrasude (pogotovo rodne...) i nužni nepotizam (rodbinski, zavičajni, prijateljski, generacijski, stranački...). Upravo ti fenomeni postajali su ulaznica za mnoge poslove, studije, zapošljavanja i projekte. Zato su baš oni plodno tlo na kojem bi trebalo energičnije mijenjati kolektivna i sve druge tipove ponašanja među hrvatskim građanima/kama.


Ovo posljednje nabrajanje "aktivnosti" svakako je slabilo efekte razvijenosti svih sustava u našoj zemlji, pa i zdravstvenoga. Posljedice tih nesnalaženja i neprimjerenih kolektivnih ponašanja vidimo upravo ovdje i sada, u ovoj pandemijskoj krizi. No sada ne možemo pobjeći i negirati da ih nema. Zapravo smo nemoćni u korigiranju posljedica tih nepravilnosti, koje su se godinama umrežavale i slabile potencijalnu sposobnost i moć otpora pred nepoznatim i nevidljivim neprijateljem kao što je virus nazvan COVID-19. Zato smo se možda i pretjerano iznenadili silinom naleta opasne infekcije, premda su nas upozoravala već prisutna kineska zbivanja.

Konačno, prvi i najsloženiji (najteži) zadatak bit će nam, nakon što ova kriza oslabi ili nakon što se generalno smanji intenzitet njezina djelovanja, uz nezaobilazno stvaranje društvenih uvjeta za jačanje nacionalnog i državnog ozdravljenja prema blagostanju, oblikovanje promjena koje će pretpostaviti sljedeće:


- totalnu promjenu kulture ponašanja, naročito u javnom životu;


- promjene kolektivnih tipova ponašanja (i njihovih obrazaca) općenito u svijetu rada, uz dokidanje nerada, neznanja, neprofesionalnosti i nestručnosti na svim nivoima društvenoga života;


- značajne (i uočljive) promjene kolektivnih vrijednosnih stavova, pogotovo u onim područjima života koja se odnose na civilizacijske dosege, kao što su humanost i ljudska dobronamjernost.

Objedinjavanjem efekata svih naznačenih promjena može se osnaživati hrvatsko društvo uz nužno jačanje demokracije i omogućavanje vladavine prava, od ustavnih do svih ostalih ljudskih prava koja nam propisuju pozitivni zakoni u RH. Kako nam društvenu zbilju konstruiraju najprije mediji, pa tek onda naši napori i stručnosti, medijski diskurs bit će jedan od značajnijih diskursa kulture suvremenoga hrvatskoga društva, pa ga je nužno razvijati kao okružje u kojem će kraljevati demokracija i civiliziranost svih građana i građanki, bez obzira na pripadnost određenom društvenom sloju ili na količinu osobnoga kapitala, obrazovanosti i sl. n


PROF. DR. SC. ANČI LEBURIĆ, sociologinja, konzultantica i evaluatorica u području društvenih znanosti i metodologije (EU), istraživačica, Filozofski fakultet u Split